pripremila: psihologinja Tamara Hubeny-Lučev
Neka djeca svijet ne doživljavaju kao “sigurno mjesto”, imaju više strahova, sklona su brizi i tjeskobi. Sama će reći da se boje, žale se na glavobolje, trbobolje, lupanjima srca a da za to nema organskih razloga. Anksioznost je vezana uz karakteristike ličnosti, prethodna dječja iskustva (npr. iskustvo obiteljskog nasilja, gubitci u obitelji…), aktualne događaje (npr. preseljenje, bolest, razvod roditelja), te reakcije djeci važnih osoba, posebice roditelja. Anksioznost otežava svakodnevno funkcioniranje predškolskog djeteta jer se obično teško odvaja od roditelja, izbjegava nova iskustva i teže uspostavlja komunikaciju s vršnjacima, ali i s odraslima. Stoga toj djeci treba dodatna podrška, posebice u kriznim i izazovnijim situacijama. Pri tom je važno znati da je najbitniji dio podrške koju roditelji mogu dati, zapravo svijest da su oni sami modeli od kojih djeca uče, te da o njihovim doživljajima i ponašanjima ovisi doživljaj sigurnosti djeteta.
Kako bi pomogli anksioznom djeteta potrebno je:
- Truditi se održavati svakodnevne rutine i postojeću strukturu dana (radi predvidljivosti i doživljaja kontrole koja je toj djeci posebno važna)
- Uvažavati i normalizirati dječje emocije i doživljaje (reći da su njihove brige i uznemirenost normalni, da imaju pravo na njih, a ne negirati ih)
- Razgovarati o brigama i strahovima, potaknuti dijete da prepoznaje i imenuje svoje emocije, ali ne insistirati na tome, već se truditi prepoznati trenutke kada je na to spremno
- Pomoći djetetu ne da bježi iz situacija koje su mu teške, već da se s njima nosi (podsjetiti dijete na njegove jake strane, na situacije u kojima se slično osjećalo a “pobijedilo” je strah…)
- Razgovarati o načinima na koje si može pomoći, što ga smiruje (npr. razgovor, zagrljaj, crtanje, naučite ga tehnikama disanja koje opuštaju…)
- Iznositi vlastita iskustva kad vas je bilo strah ili ste zbog nečeg brinuli, kako ste se osjećali, što vam je pomoglo…
- Pokušati predvidjeti situacije u kojima će se dijete osjećati poljuljanim i biti uz njega
I za kraj, kad osjetite da je dijete anksiozno, najvažnije je biti emocionalno dostupan, suosjećajan i strpljiv.
Vrtić doma 